1, šta je kaseta
Metoda lijevanja uključuje dodavanje veziva, otapala itd. Za prah, nakon čega slijedi lopting za glodanje, filtracija, vakuumsko deformiranje i kontrolu viskoznosti u određenom rasponu. Ova viskozna muljka, pod stalnim pritiskom, teče kroz jaz između strugača gnojnice i silikonske filmove kasete koja se pokreću u određenoj brzini i pridržavaju se filmske trake. Nakon sušenja i obrezivanja u intervalima, zelena traka i filmska traka su odvojena (ili se nikada ne razdvajaju) na repu mašine za livenje, a zatim rani u redoslijedu da biste dobili zelenu traku. Zatim pređite na sljedeći postupak, poput rezanja, slaganja, štampanja, sinterovanja itd. Za izradu željenog proizvoda, čime se formira proces pripreme za lijevanje.
Najkritičniji aspekti procesa lijevanja su priprema gnojeva i procesa kandidacije.
2, primjena kasete za lijevanje trake
Inženjerski dijagram za pripremu keramičkih pahuljica metodom lijevanja
Korištenjem serije procesa kao što su glodanje kuglice za uklanjanje organskih ili anorganskih ostataka iz gnojeve, mogu se dobiti glatka i jednolična kasting. Pripremljena kasina kapi se u oblik na masinu za livenje i može se dovršiti vlaženjem, rezanjem, odmašćivanjem i sinterom.
3, uvod u zajedničke aditive u gnoju
1. Solvent
Važni faktori koji treba uzeti u obzir pri odabiru otapala su: (1) Mora biti u mogućnosti rastvoriti druge dodane komponente, poput disperzanata, veziva i plastifikatora; (2) ima određenu hemijsku stabilnost u gnoju i nikada neće proći hemijske reakcije sa prahom; (3) lako isparavanje i izgorevanje; (4) Teško je koristiti sigurnost, medicinsku njegu i zagađenje okoliša.
Najčešći otapala podijeljeni su u dvije kategorije: organska otapala i voda.
Spajanje dobiveno iz organskih otapala ima visoku viskoznost, usporavanje isparavanja otapala i dugo vrijeme vlage, tako da se organska otapala relativno najčešće koriste u metodi lijevanja filmova. Uobičajeni uključuju etanol, metil etil keton, trihkloretilen, toluene, ksilen itd. Međutim, organski otapala imaju nedostatke zapaljivosti i toksičnosti.
Voda kao otapala također ima prednosti kao što su visoki troškovi, sigurna upotreba, medicinska i praktična sveobuhvatna proizvodnja. Njegovi su nedostaci: (1) Ima manje otpornosti na vlagu česticama praška, brzo isparava i ima dugo vrijeme vlage; (2) Teško je ukloniti plin iz gnojevine, a prisustvo mjehurića može utjecati na kvalitetu embriona membrane; (3) Preostalo povezivanje koje se koristi u kamencu zasnovanu na vodi je emulzija, što je teško proizvesti na tržištu i ograničiti izbor veziva. Važnost otapala za izvođenje vlage prahovi odnosi se na njihovu površinsku napetost. Što je veća površinska napetost, bolja vlaga performanse praškastih čestica. Površinska napetost organskih otapala je mnogo veća od vode vode, tako da su njihovi izvor vlage bolji od vode. Sveobuhvatna svojstva poput površinske napetosti i dielektrične konstante mješovitih otapala bolja su od onih pojedinačnih komponenti, a njihova tačka ključanja je velika. Međutim, njihova rastvorljivost za disperze, veziva i plastifikatora također je relativno loša. Da bi se osiguralo isparavanje tokom mokrog procesa, binarne azeotropne smjese često se koriste u kastinskoj kasini. Najčešći su etanol / metil etanol, etanol / trikloretilen, etanol / voda, a trikloretilen / metil etil keton.
2. Raspored
Koncentracija i ujednačenost praha u kastinskoj kasini indirektno utječu na kvalitetu praznog filma, koji zauzvrat utječe na niz karakteristika kao što su gustoća materijala, poroznost i mehanička svojstva. Postoje četiri zajedničke vrste disperzinata u načinu lijevanja filmova: ne-jonski, anionski, kationski i zwitterionic. Općenito govoreći, anionske površinski aktivi su važni za neutralne ili slabo alkalne lurke s pozitivno nabijenim površinama čestica, dok su kationski surfaktanti važni za neutralne ili slabo kisele purkene s negativnim površinama čestica. Mikeska i dr. Pronađeno je eksperimentalnim istraživanjima na koncentracionom efektu od 70 komercijalnih disperzinata, esteri fosforne kiseline, etoksiliranih spojeva i svježe riblje ulje imali su najbolji efekt koncentracije u kameralnom prahu. Potonje dva su anionske površinski aktivne tvari, tako da je svježe riblje ulje definitivno ne surfaktant.
3. Ljepila i plastifikatori
Da bi se olakšalo odvajanje i rukovanje sa materijala za supstrat, liveni film mora imati određenu snagu, žilavost i duktilnost. Kao rezultat toga, serveri i plastike moraju biti dodati u gnoju. Čimbenici koji treba uzeti u obzir pri odabiru sredstva za vezanje uključuju: (1) debljinu praznog filma; (2) odabrani tip i kompatibilnost otapala pogoduje isparavanju otapala i nepostojanje mjehurića; (3) Trebalo bi biti lako izgorjeti i ne ostaviti ostatke; (4) može igrati ulogu u stabilizaciji rezanja gnojevine i suzbijanja čestica; (5) relativno visoka plastična tranzicijska temperatura potrebna je kako bi se osiguralo da se ne dogodi kondenzacija na sobnoj temperaturi; (6) S obzirom na svojstva korištenih materijala podloge, ne smiju se nikada ne smiju pridržavati jedni druge ili se lako razdvojiti. Ljepila su klasificirane u tri vrste zasnovane na funkcionalnim grupama koje djeluju na: ne-jonski, anionički i kationski. Najčešće korišteni veziva u procesu livenja su anioninski i ne-jonski veziva, uključujući etilen i vezive na bazi propilena. Uobičajeni veziva u nevodne purria uključuju PVB, metil poliakrilat i etil celulozu. Uobičajeni veziva u vodenim medijima uključuju polivinil alkohol, akrilnu kiselinu emulzije i poliakrilamidne soli. Glavna funkcija plastifikatora u glini je spuštanje plastične granične temperature TG vezu, tako da TG stigne do sobne temperature ili ispod, čime se osigurava da vezivo ima dobru fluidnost i ne postavlja se na sobnoj temperaturi. Pored toga, plastifikatori također imaju podmazivanje i premošćivanje na čestice praška, što je korisno za koncentraciju i stabilnost gnojnice. Međutim, dodavanje plastifikatora će smanjiti snagu praznog filma. Najčešći plastifikatori uključuju polietilen glikol, ftalate, etilen glikol itd., A njihovi učinci na reološka svojstva gnojništva nisu baš slični. Phtalati mogu podmazati čestice praška i smanjiti viskoznost gnojive, pa formaldehid takođe formira organske mostove u čestica praška, što može povećati viskoznost gnojive.
4 ostale aditive
Pored toga, funkcionalni organski aditivi često se dodaju tokom procesa pripreme kastinčenog gnoja za proizvodnju specifičnih svojstava pucanja ili savršene suhe vrpce.
Defoamer: Važno je koristiti u niskoj molekularnom rešenju (PVA) ili stabilnom mestu za med za pemu u kojim se sustav koncentracije polimera nije lako nanosi štetu, posebno u procesu mešanja (poput upotrebe specifičnog voska ili upotrebe vakuuma). Sprečavanje proizvodnje pjene treba biti preciznije od uklanjanja pjene. Uobičajene metode uklanjanja mjehurića su mehaničke i hemijske metode. Dodajte agenta za pjenjenje u kašu, a zatim izvršite vakuum koji miješa za uklanjanje plina. Uobičajeni defoamer je mješavina polutanol i pola etilen glikola.
Wetting agent: To je važan površinski aktivator koji je topljiv u tekućoj fazi, koji se koristi za smanjenje površinske napetosti tečnosti (posebno vode) i poboljšati njihovu vlažnu svojstva za pudere i reaktante. Dakle, surfaktanti se koriste i kao disperzing. Homogenizer: Koristi se za povećanje međusobne rastvorljivosti komponenata (poput cikloheksanona), čime se sprečava ljuštenje kada je mokro. Oni takođe povećavaju gustoću i zatezna čvrstoću podloge.
Agent za kontrolu protoka: Ponekad se dodaje mali iznos kako bi se spriječilo da površina podloge postane previše mokra i spora i za sprečavanje pucanja.
Flokulans: reagens koji sprečava stvaranje takve gustine taložava u koncentriranom sistemu.
4, Prednosti procesa lijevanja
Nizak stepen automatizacije i niska efikasnost proizvodnje. Dobar kvalitet proizvoda sa malim brzinom prolaska. Prilagođavanje proizvodnji velikih i raznolikosti podloga.
